MREŽA ZAJEDNICA UČENJA

MZU Home		PROJEKT STRUČNOG USAVRŠAVANJA UČITELJA OSNOVNE ŠKOLE

Vijesti O projektu Zajednice učenja Stručne teme Istraživanja Urednički komentar Iz prakse učitelja Učenički prilozi Cvrčak Misao dana Stvaralaštvo učitelja Zabava Dokumenti Komentari WWW Forum Foto albumi Online ankete Web adresar Kontakt s uredništvom MZU VPS virtualni prostor suradnje članova zajednica učenja MZU koristi sustav VPS II (C) SBNet.Hr mzu.sbnet.hr		MZU > Stručne teme Mrežna suradnja Suvremeni pristupi u stručnom usavršavanju važnu pozornost posvećuju zajednicama učenja koje za razliku od povremenog stručnog informiranja podrazumijevaju skupine svojom voljom udruženih osoba koje u dužem vremenskom razdoblju (od nekoliko mjeseci do nekoliko godina) komuniciraju svoje vrijednosti, stvaraju zajedničku viziju, surađuju s ciljem unapređivanja svoje prakse i osobnog učenja, kritički promišljaju svoje djelovanje i njegove uvjete. Problem lokalnih (školskih) zajednica učenja je njihova relativna zatvorenosti i nedovoljna komunikacija s drugim učiteljima izvan njihove sredine. Jedno od mogućih rješenja tog problema je stvaranje mreže zajednica učenja koja nije samo mehanički skup njenih sastavnih dijelova. Na razini škole mreža podupire obrazovne inovacije i promjene na sljedeći način: Postavlja naglasak na razmjenu kvalitetne prakse, generalizacija inovacija i stvaranja akcijski orijentiranog znanja o učincima odgojne prakse. Usmjerena je na raspravu o bitnim ciljevima školovanja: nastavu i učenje. Unapređuje potencijale učitelja, voditelja i drugih odgajatelja koji postaju agenti promjena. Stvara kapacitet stalnih unapređenja na lokalnoj razini, a posebno na stvaranju zajednica učenja, unutar ili između škola. Osigurava integraciju sustava pritisaka i potpore (npr. u okviru zajednica učenja). Djeluje kao veza između centraliziranih i decentraliziranih tendencija, doprinoseći njihovoj koherentnosti vodoravno i vertikalno. (Hopkins, 2001, str. 196) Važno je dodati sljedeće mogućnosti mrežnog povezivanja: komuniciranje i razmjena iskustava s ljudima izvan lokalne zajednice učenja, stručna pomoć osoba izvan lokalne zajednice učenja, stvaranje obrazovnih resursa koji su dostupni svim članovima mreže zajednice učenja, ali i svim ostalim zainteresiranim ljudima, objavljivanje kvalitetnih iskustava i njihovo javno propitivanje, osjećaj pripadnosti široj zajednici u kojoj je svaka osoba i skupina autonomna, ali ne i usamljena. Hopkins (2001) smatra kako postoji nekoliko razina djelovanja mreže: Na najnižoj razini mrežom se može smatrati skupina učitelja okupljenih zbog ostvarivanja zajedničkog kurikularnog cilja i razmjene kvalitetne prakse. Na ambicioznijoj razini, mreža može uključivati skupine učitelja i škola zbog zajedničkog djelovanja s ciljem unapređivanja nastavne prakse i učenja na razini cijele škole ili skupine škola. Iznad toga slijedi uključivanje skupina investitora s ciljem implementacije određene politike na lokalnoj ili nacionalnoj razini. Osim toga postoji mogućnost povezivanja mreža unutar i izvan školskog sustava s ciljem unapređivanja društvene pravde i inkluzije. Na kraju, mreže se mogu povezivati međusobno kako bi sudjelovale zajedno kao agencije za unapređivanje i promjene cijelog sustava. (Hopkins, 2001, str. 196-197) Mreža zajednica učenja nema hijerarhijski ustroj već se sastoji od autonomnih zajednica koje se prema potrebi povezuju na ostvarivanju zajedničkih projekata. Suradnja između pojedinih zajednica ostvaruje se posredstvom Interneta, a moguće su i međusobne posjete, zajednički seminari, studijska putovanja, rasprave putem Interneta i mentorska podrška. U našim je školama, među ostalim, zabrinjava činjenica da učitelji većinom ne koriste računala, a još manje ih se služi Internetom. (Baranović, 2004, str. 25) Ovaj problem posebno dolazi do izražaja ako smo svjesni zahtjeva koji se sve češće stavljaju pred suvremene radnike među kojima neke nije moguće uspješno ostvariti bez osposobljenosti za korištenje suvremenih informacijsko-komunikacijskih sredstava: dobro razvijene vještine komuniciranja (čitanje, pisanje, usmeno izražavanje, slušanje) sposobnost za samostalno učenje, društvenost (etičnost, pozitivni stavovi, odgovornost), sposobnost rada u timu, sposobnost prilagodbe novim okolnostima, sposobnost promišljanja (rješavanje problema; kritičke, logičke, numeričke vještine), sposobnost pretraživanja i vrednovanja informacija (znanje o tome gdje pronaći i kako obraditi informacije). (Bates, 2004, str. 4) Rješenju problem teško može doprinijeti prisutna praksa da se škole opremaju suvremenom opremom bez jasne strategije njihove implementacije u svakodnevne školske aktivnosti: učenje djece i odraslih, pripremanje za nastavu, informiranje, suradnja, komunikacija, administrativni poslovi i sl. Bitna mogućnosti koju suvremena tehnologija pruža je brzo pronalaženje informacija što potkopava temelje tradicionalne škole koja je zasnovana na transferu znanja, umjesto na razvoju viših kognitivnih funkcija, socijalnih odnosa i vještina, a prije svega razvoju produktivnih, samoaktualiziranih i emancipiranih ličnosti. Dakako, prevladavanju obrazaca tradicionalne škole ne može doprinijeti tehnologija, već samo produktivni, samoaktualizirani, emancipirani učitelji. Tehnologija sama po sebi ne rješava probleme ali kao sastavni dio šire strategije unapređivanja nastave i učenja povećava njihovu kvalitetu osposobljavajući učenike za analitičko mišljenje, sintetiziranje stečenih znanja, rješavanje problema i odlučivanje. (Bates, 2004) Bruck (2004) ističe kako uspjeh u stvaranju e-zajednica ne ovisi samo o tehnološkim mogućnostima već je on uvjetovan sinergijskim djelovanjem triju bitnih čimbenika: ljudi, proces i tehnologija. Pokretački moment tog djelovanja su ciljevi. Mrežna suradnja podrazumijeva mogućnost elektroničkog učenja na daljinu. Prednosti elektroničkog u odnosu na tradicionalno učenje na daljinu ogledaju se u novim komunikacijskim mogućnostima koje suvremena tehnologija pruža. U e-učenju sudionici mogu komunicirati međusobno i s voditeljem. Prezentacijske mogućnosti koje pružaju suvremeni sustavi za elektroničko učenje nisu najvažnije za postizanje uspjeha. Uspješno elektroničko učenje postavlja u prvi plan potrebe sudionika (Saba, 2003, p. 4) od kojih se kontinuirano traže povratne informacije. Na temelju povratnih informacija provodi se kontinuirana analiza kako bi se učinile potrebne modifikacije programa. Stvaranje tima, stručnost, sustav potpore (koji podrazumijeva i klasične oblike učenja, npr. grupe za diskusiju) kao i službena potvrda uspješnosti imaju važniju ulogu od sofisticiranih mogućnosti elektroničkog sustava. (Lewis i Whitlock, 2003, str. XV-XVI) 17.09.2005