MREŽA ZAJEDNICA UČENJA

MZU Home		PROJEKT STRUČNOG USAVRŠAVANJA UČITELJA OSNOVNE ŠKOLE

Vijesti O projektu Zajednice učenja Stručne teme Istraživanja Urednički komentar Iz prakse učitelja Učenički prilozi Cvrčak Misao dana Stvaralaštvo učitelja Zabava Dokumenti Komentari WWW Forum Foto albumi Online ankete Web adresar Kontakt s uredništvom MZU VPS virtualni prostor suradnje članova zajednica učenja MZU koristi sustav VPS II (C) SBNet.Hr mzu.sbnet.hr		MZU > Urednički komentar Škola prošlosti ili škola budućnosti? Kad počnemo s pričom o školi, danas, se svi žale: djeca, roditelji ali i učitelji. Djeci je dosta bubanja nepotrebnih sadržaja, roditelji bi se malo odmorili, a ne ponovno sa svojom djecom pisali zadaće i ponavljali sve ono što su već davno zaboravili. Učitelji se opet sjećaju starih vremena kada je sve bilo drugačije, kada se poštovala njihova riječ. Neki se sa sjetom sjećaju i određenog pedagoškog pomagala koje je svojevremeno izašlo iz raja, a sada smo ga s pogrdama i prijezirom istjerali iz naših učionica. Provjerimo na trenutak kako je to zaista nekad bilo i pozovimo u pomoć starog školnika koji je o tome pisao još davne 1925 godine prisjećajući se samih početaka stvaranja školskog sustava na periferiji Evrope. “Odmah na početku osnivanja pučkih škola po selima pojavila se velika zapreka kod tog rada. Tu su dječica za školu, tu i školske zgradice, ali nema valjanih učitelja, kojima bi se mogla provjeriti obuka mladeži. Da se početak ne umrtvi, da se bar pokus oživotvori, stalo se sakupljati za učitelje lica iz različitih staleža bez obzira na njihovu sposobnost. I našlo ih se, jer su ti ljudi mislili, da učiteljevanje nije nikakva vještina, mislili su, što ne budu mogli učiniti sami, to će učiniti šiba i batina. Iz samih njemačkih dijela o školstvu razabire se, da su u tim dalekim krajevima od turske međe namještali učitelje po selima krojače, lončare, pekare, tkalce, krčmare, užare, zidare itd. Iz reda tih prvih širitelja pučke prosvjete radili su nekoji i kao nadničari na poljima, nekoji su u vrijeme praznika čuvali općinsku marvu, a nekoji su kao svirci svirali u svatovima i svojom glazbom zabavljali narod o pokladama, svirali su u gostionicama i pod mehanama.Za izmjenu bavili su se dakle malo školom, malo zanatom, a zapravo nijesu radili nijedan posao, kako bi ga trebalo raditi. Nijesu to bili ni pravi školnici ni pravi obrtnici, nego je to bila neka jadna mješavina.” (Martinović, 1994, str. 97-98*) Eto, tako je to bilo. Čini se da ni tada nisu cvale ruže. Sad je pitanje trebamo li žaliti za prošlošću ili se okrenuti budućnosti i onome što bi htjeli da naša škola postane? Branko Bognar * Original objavljen u Napretku (1925-1926), 66 (1-2), str. 20-43. Fotografija: Albert Anker (1831-1910) Die Dorfschule von 1848, 1895/96 Preuzeto s http://www.musee-imaginaire.de/lesesaal/anker/werk8961-fr.htm 18.12.2004