|
MREŽA ZAJEDNICA UČENJA | ||
|
|
|
|
| MZU Home |
PROJEKT STRUČNOG USAVRŠAVANJA UČITELJA OSNOVNE ŠKOLE
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||||
|
|
25. XII. 1996. Božić je prvi puta kao da nije. Danas mi je liječnik rekao:»Pitanje je dana.» Odlazi moj anđeo i tu se ništa ne može. To je ta viša sila, sudbina, život, Bog u svemu i iznad svega. Neću griješiti i pitati ga je li pravedno. Toliko je tuge na ovome svijetu, a moja tuga jednaka je više ili manje. A od srca mi se otkida dio dok je gubim. Još je tako moja i tako lijepa, a vani pada snijeg. Bit će zima mojoj mami, bit će zima svima. Duša će mi se zalediti, nikad ništa više kao što je bilo. Volim te, mama, ne mogu ti reći, ali veliki dio mene umire s tobom. 26. XII. 1996. Večeras je prsnula sijalica u noćnoj svjetiljci, pomislila sam: «O Bože, moja će se mama sahraniti na Nevinu dječicu.» Kako sam bespomoćna i koliko tužna, samo ti, Bože, znaš. Nitko od bola nije bio izuzet, ni Ti nisi bio, pa opet mi se poput grijeha nameće pitanje:»Zašto?» Mi smo imale izuzetan sklad, kako ću bez nje imati ravnotežu, a morat ću, ali kako? Voljela bih da smo samo očuh i ja s njom kad to bude. Dolazit će ljudi i govoriti da tako mora biti, da moramo živjeti za djecu, ali Bože, ne radi se ovdje o meni. Tako su mi već govorili, napatit ćeš se, a ja se ne patim, ja samo služim moju bolesnicu, ja bih uzela njezinu dušu, a svoju dala njoj, ako bi joj tako lakše bilo i kada bi se to moglo. Ali, tako smo sitni i bespomoćni, boli li te Isuse, kada ti glumimo vjeru, doista malo nas živi po tvojem. 28.XII. 1996. Jučer, oko 6,30, umro je anđeo, a zar anđeli umiru? Djeca mi kažu: baka živi, ona je s nama. Nisam željela tuđe cvijeće na njezinom odru, jer nitko joj osim nas nije nosio cvijeće dok je bila živa. Sve što su donijeli, ostalo je u crkvi. Majko moja, tugo moja velika, sada vidim da moram bez tebe i osjetim sav teret te boli. Kako te volim, a nemam te više i kako mi je užasno što su te položili u tu smrznutu zemlju (na -12!). Snijeg je padao, ništa ti dužna nisam ostala, ali ni grumen zemlje nisam mogla baciti, jedva, netko mi je pomogao. Sin mi je rekao:»Vidi majko, na kaputu prava pahuljica, kao da zvjezdice padaju na zemlju. Snijeg tiho ispraća našu baku.» (Ne znam hoću li se ikada više radovati snijegu. Svaka stopa, uspomena je, majko, na tebe. Hoću li lakše ili teže živjeti s uspomenama?) 24.XII.1997. Evo prođe godina dana. Ništa više nije kao prije. Valjda je doista na ovome svijetu samo mijena stalna. U maminoj smo kući, svi mi najbliži. Uredili smo sve kao što je ona činila. Skromno Božićno drvce, darovi s mnogo srca i malo novca. Vatra veselo gori, večerali smo uz žito i svijeće. Molili se i pričali o njoj. Hvala bogu, vani ne sniježi. Bojala sam se snijega za buduće Božiće. Svijeća gori za nju, pomilovala bih njezino svjetlo, ali pred svima se suzdržavam. Sin kaže:»Osjetim baku, ona me čuva. Jesenas (bilo je veoma hladno) dok sam slikao, na platno mi je sletio leptir. Neobično lijep i neobičan za to doba godine. Bio je miran, ostao je dugo, a onda neopazice nestao. Dok sam ga gledao, mislio sam na baku.» «Za mene je baka definitivno mrtva» - kažem ja. «Ti još nisi prihvatila činjenice i zato tako govoriš» - napominje kćer. «Što god nas na baku sjeća, to je dio nje. Majko, imaš nas, zašto si takva?» - pitaju me. Očuh i ujak ništa ne govore, suprug je muški realan. Volimo se i stoga jedno pred drugim skrivamo, a to me još više boli. No, već sam naučila živjeti sa svojom boli. A s crkve zvono zove na Polnoćku. Sve poprima drukčiji ton. Božić je samo jedan, ponavlja se tisućama godina, a opet je neponovljiv. Svečano mi je u duši, makar mi suze klize niz lice. Marija Varzić - Buba 04.04.2005 |
||||||
